Piše: Ivona Poljak, mag.psych.
Problem moždanog udara
Moždani udar je stanje koje u većini slučajeva dolazi nenajavljeno te se oboljeli i članovi obitelji iz situacije punog zdravlja iznenadno nađu u situaciji gubitka dosadašnjih funkcija, promjene uloga i ciljeva te reorganizacije obiteljskog života. Ovakvo stanje u životu osobe uzrokuje cijeli niz reakcija koje oboljeli može osjećati te se neurorehabilitacijom pokušava postići što bolji oporavak, kako tjelesnog stanja, tako i emocionalnog zdravlja. S druge strane, vrlo često u zdravstvenom sustavu i procesu zbrinjavanja oboljelih, mentalno zdravlje njegovatelja ostaje neprepoznato i nezbrinuto u adekvatnoj mjeri, ako uopće. Ono što se rijetko kad spominje je doživljajni aspekt kod njegovatelja osoba koje su imale moždani udar, odnosno kako briga za drugog u situaciji neurološke bolesti dovodi do promjene u psihičkom stanju njegovatelja. U ovom tekstu će se govoriti upravo o tom aspektu zbrinjavanja od moždanog udara.
Što nakon bolnice?
Rehabilitacija nakon moždanog udara u većini se slučajeva nakon nekoliko mjeseci institucionalizirane skrbi nastavlja u kućnim uvjetima što rezultira povećanjem broja bolesnika s invaliditetom koji se zbrinjavanju u kućnim uvjetima, najčešće od strane članova obitelji, partnera/-ica i/ili djece (1). Posljedice moždanog udara na oboljele često nose teškoće pokretljivosti ruku i/ili nogu, nemogućnost izvođenja svakodnevnih, uobičajenih aktivnosti poput oblačenja, osobe higijene, hranjenja, kretanja i kretanja. Također, mogu se javiti poteškoće kognitivnih funkcija, regulacije emocija i organizacije, planiranja i iniciranja aktivnosti što uvelike može otežavati svakodnevno funkcioniranje. Kao rezultat toga, njegovatelji imaju iznimno važnu ulogu u životima oboljelih pomažući im u tim aktivnostima. U mnogobrojnim slučajevima, osobe koje su preživjele moždani udar nisu u mogućnosti provoditi vrijeme same te im je potrebna stalna 24-satna skrb druge osobe što za njegovatelje može biti itekako opterećujuće.
Što sve briga za oboljelog uključuje?
Zbrinjavanje oboljelih može uključivati osobnu njegu, pomoć u oblačenju, hranjenju, šetnji i svakodnevnim aktivnostima; kao i emocionalnu i socijalnu podršku. Pružanje ove skrbi može rezultirati stalnim osjećajem opterećenja i stresa kod bliskih osoba koje su u ulozi njegovatelja. Opterećenost je u različitim istraživanjima mjerena količinom vremena potrebnom njegovatelju, poteškoćama u obavljanju zadataka i promjenama životnog stila kao posljedicom njege (2).
Emocionano stanje njegovatelja
Brojna su istraživanja pokazala da opterećenost uzrokovana brigom za osobe koje su preživjele moždani udar može imati i štetne posljedice po zdravlje njegovatelja (2). Pokazano je da s povećanjem opterećenosti njegovatelja, raste i vjerojatnost pojave anksioznosti i depresivnosti. Također je pokazano kako se s porastom opterećenja pojačava i depresija (2). Dosadašnja istraživanja u području pokazuju kako osobe koje brinu o oboljelima konzistentno izvještavaju o većoj pojavnosti depresije (34% –52%) u odnosu na osobe koje ne brinu o nekome tko je prebolio moždani udar (2). To može biti posljedica zahtjenosti zbrinjavanja oboljelog, smanjene društvene aktivnosti njegovatelja i razine samostalnosti, odnosno ovisnosti oboljelog (2). Što je više smanjena funkcionalnost oboljelog, to je veća razina opterećenosti kod njegovatelja, a time i depresivnosti (2).
U takvoj promjeni, emocionalne reakcije koje se javljaju kod njegovatelja mogu biti one iz domene anksioznosti (stanje zbunjenosti i nesigurnosti, tjeskobe, strahova, povećane osjetljivosti ili razdražljivosti), depresivnosti (tuga, osjećaj zakinutosti i nepravde, osjećaj nepripadanja u društvu, apatija, pasivizacija), ljutnje (˝osjećaj kao da smo na rubu živaca˝, iritabilnost, neprijateljstva), emocionalne otupjelosti (osjećaj kao da se to događa nekome drugome), ali i smanjene motivacije i energije za suočavanje s trenutnim stanjem. Ukoliko se takvo emocionalno stanje ne prepozna i ne tretira te potraje, može doći do ozbiljnih emocionalnih stanja i sindroma sagorijevanja. Pojavnost depresije i anksioznosti kod njegovatelja osoba s moždanim udarom čest je problem, usporediv s opterećenjem zbrinjavanjem kod bilo koje kronične bolesti. Važno je da se u toj promjeni ne osjećate sami i aktivirate se na traženje pomoći podrške, ne samo za oboljelu osobu, već i sebe.
Što vam u tome može pomoći?
Načini (samo)pomoći:
1) Razgovor sa stručnom osobom
U razgovoru sa psihologom i/ili psihoterapeutom možete dobiti potrebnu stručnu podršku, tretman anksioznosti i/ili depresivnosti i praktične savjete za brigu o sebi.
Dobivanje emocionalne podrške i ventilacija vlastitih emocija sa stručnom osobom može pospješiti daljnju prilagodbu na novo stanje.
2) Liječenje lijekovima
Ponekad je u zbrinjavanju depresije potrebna terapija lijekovima koja može biti prvi korak prema brizi o sebi. Svakako je važno uz lijekove, uključiti i psihološki tretman.
3) Grupe podrške
Postoje brojen intervencije bazirane na grupama podrške ljudi koji su u sličnim situacijama. Razmjena iskustava osoba koje su u sličnoj situaciji i imaju osobno iskustvo može biti blagotvorno za vaše suočavanje.
4) Sudjelovanje u radu udruga
Aktivirajte se ua radu udruga koje se bave tematikom moždanog udara i rehabilitacije. Možete upoznati nove ljude, povezati se sa strčnjacima, anerijatko i dobiti brojne nove informacije koje vam mogu pomoći u svakodnevnom životu s moždanim udarom.
5) Vrijeme za sebe
Uza sve obaveze koje imate, nastojte pronaći aktivnosti i vrijeme koje su samo za vas, a dio su svakodnevnog života i ne zahtijevaju dodatne obaveze i reorganizaciju.
Reference:
1) Jaracza, K. i Grabowska Fudalaa, B., Górnaa, K., Jaracz, J., Moczkoc, J. i Kozubskid, W.(2015). Burden in caregivers of long-term stroke survivors: Prevalence and determinants at 6 months and 5 years after stroke. Patient Education and Counseling. Vol. 98, Br. 8, s. 1011-1016
2) Denno, MS, Gillard, PJ, Graham, DiBonaventura, M , Goren, A., Varon, SF i Zorowitz,R. (2013). Anxiety and Depression Associated With Caregiver Burden in Caregivers of Stroke Survivors With Spasticity Vol. 94, Br. 9, s. 1731–1736